Vrijeme za priču – primjer dobre prakse

Projekt Vrijeme za priču osmišljen je u lipnju 2013. godine, a s provedbom je započeo odmah u nastavnoj godini 2013./2014. u maloj, ruralnoj PŠ Siča. Završio je krajem nastavne godine 2016./2017. g.. Poticaj učiteljici bila je i netom pokrenuta Nacionalna kampanja Čitaj mi!, u travnju iste godine, a i sama spoznaja, prema GfK istraživanju knjiga u Hrvatskoj, kako smo nacija koja sve manje čita, kupuje knjige i uživa u tome, a ljubav prema pričama i čitanju treba širiti i poticati. Projekt je provođen kroz trorazrednu, dvorazrednu kombinaciju i čisti razredni odjel uz sudjelovanje učenika s poteškoćama i osobne asistentice Antonije Banović.

Započeo je vrlo sramežljivo jer se u prepunom Nastavnom planu i programu trebao pronaći prostor za takvu aktivnost i dan u mjesecu kada će se čitati priče i kada će i ostale aktivnosti tome biti podređene. Odluka je pala na prvu srijedu u mjesecu te da se toga dana stvori topla, motivirajuća atmosfera u kojoj će učiteljica naglas učenicima čitati priče domaćih i stranih autora. Vrlo brzo ispostavilo se da je ta „odabrana“ srijeda u mjesecu premalo pa se tražilo povoda i načina da priča postane poticaj za brojne školske aktivnosti, ali i nastavne sadržaje prirode i društva, sata razrednika, engleskog jezika itd.. Brojne priče bile su poticaj za ostvarene integrirane dane i terensku nastavu u ovoj područnoj školi.

Priče unose red u kaos suvremenog života , daruju nam predvidljivost umjesto neizvjesnosti, ritam i strukturu…. Priče ne trebaju samo djeca, trebaju ih i odrasli. (V. Velički)

Djeca posebno trebaju priče, a priče trebaju djecu. Posebno djeca današnjice, koja žive u rastrganome svijetu koji često ne razumiju, u njegovoj užurbanosti i nepredvidljivosti. (V. Velički)

Prilikom osmišljavanja projekta prethodile su godine u kojima se pokušavalo zainteresirati učenike na čitanje, ali sve je to na žalost bilo kratkotrajno. Učenici i dalje nisu voljeli posuđivati dodatne slikovnice i knjige osim obvezne lektire i nisu bili motivirani za čitanje. Stoga su se nametnuli razlozi zašto započeti s nečim takvim. Evo nekih od njih iz učiteljičine vizure:

  • čitanje je zapostavljeno (ruralne sredine „trpe”)
  • učenici sve manje vole čitati i posuđivati knjige, posebno dječaci
  • čitanje im je dosadno
  • čitanje im je sporo
  • čitanje im je teško
  • slabo razumiju pročitano
  • „mrze“ lektiru
  • svjedočimo sve većem broju učenika s evidentnim govorno jezičnim teškoćama (pogođeno je oko 25% djece osnovnoškolske dobi, ali taj broj neprestano raste)
  • neuspjeh u čitanju dovodi do nesigurnosti, gubitka samopouzdanja i straha od svih zadataka koji zahtijevaju čitanje

Kao i u svakom projektu pa tako i u ovom postavili su se mnogi ciljevi uz želju da ih se što više ostvari tijekom njegova trajanja. Evo nekih:

  • pomoći učenicima da zavole knjigu
  • poticati ih na dugotrajno čitanje, doživjeti knjigu kao motivacijsko sredstva za različite aktivnosti
  • usvojiti nove riječi te tako bogatiti rječnik
  • izazvati zadovoljstvo i ugodu tijekom čitanja
  • uvoditi učenika u svijet umjetnosti i književnosti
  • poboljšati govorne sposobnosti
  • naučiti aktivno slušati
  • pridonositi motivaciji za samostalno čitanje
  • pomoći u razvoju opažanja, promatranja, pažnje, pamćenja, mišljenja i logičkog zaključivanja
  • uvoditi učenika u neka nova iskustava
  • razvijati interese i stjecati znanja
  • bogatiti maštu i kreativno mišljenje
  • razvijati sposobnost uživljavanja u osjećaje drugoga (empatija)
  • usvajati moralnih vrijednosti i humane poruke
  • korisno i zabavno provođenje vremena
  • probuditi ljubav prema pisanoj riječi

Kako bi projekt imao uspjeha provodile su se i nadopunjavale brojne aktivnosti koje su trebale učenike što više zainteresirati i koje su ujedno i pripomogle da ovaj projekt ide dalje iz godine u godinu i da svi u njemu uživaju. Evo nekih od provođenih aktivnosti:

  • svi učenici učlanili su se u bibliobus GK Ivan Goran Kovačić iz Karlovca
  • uredio se kutić za čitanje (svako dijete donijelo je jastučić na kojem leži i sluša priče, učiteljica ima naslonjač za čitanje, u kutiću je mekani tepih)
  • uredio se pano priča na kojem je mnoštvo ilustracija pročitanog
  • čitanje naglas, aktivno slušanje, razgovor o pročitanom, izražavanje dojmova
  • obavezno ilustriranje najdražeg dijela priče
  • izrada velikih „divovskih“ slikovnica na kraju svake nastavne godine (izrađene su ukupno 4 takve slikovnice)
  • svečano obilježavanje čitanja 100. priče
  • suradnja s mladom spisateljicom Bojanom Meandžiijom i Izdavačkom kućom ALFA koja je tijekom projekta darivala učenike
  • izbor slikovnice/ knjige mjeseca
  • izbor Top 10 slikovnica na kraju nastavne godine prema odabiru učenika
  • preporuke za ljetno čitanje
  • objava aktivnosti na stranicama nacionalne kampanje Čitaj mi
  • medijski interes za ovaj projekt (lokalna TV 4 rijeke, Trend radio – Gost dana, Radio Mrežnica, HTV, Jutarnji list)
  • kontinuirano sudjelovanje u natječajima bibliobusne službe
  • priče u bibliobusu („otkrivamo“ nepoznatog Andersena uz pomoć Nataše Vojnović)
  • priče u Knjiguljici (prostor dječje knjižare namijenjen djeci, slušamo priče gđe. Nevene Zuber)
  • priča i lutka (kada je god moguće pročitane priče ili lektiru oplemenimo odlaskom u ZKL)

Navedenim, brojnim aktivnostima zaista se učenike nastojalo što više motivirati, poticati pa je i njihov interes rastao, a i sami su „željeli još“ iz čega se dalo zaključiti da se ide dobrim putem. I tako se naglas pročitalo 155 priča, ali ostvarilo se i onih ciljeva s kojima se počelo

 zavoljele su se priče i čitanje
 pročitalo se 155 priča
 učenici više čitaju i posuđuju
 lektira nije bauk
 kreativniji su i maštovitiji
 bolje se usmeno i pismeno izražavaju
 bogatiji im je rječnik
 imaju više empatije prema drugima
 „terapeutski” učinak priče jer se dijete „otvori” sa svojim promišljanjima, dvojbama, iskustvima…
 čitaju mlađoj braći i sestrama
 preporučuju vršnjacima MŠ i ostalih PŠ što da čitaju preko ljeta
 čitati se može bilo gdje (na podu, bibliobusu, na obali rijeke, Knjiguljici, parku, školskom dvorištu…)
 motiviraniji su
 stariji učenici čitali su mlađima (ne čitačima) , a kasnije mlađi (čitači) starijima
 brže uče igrokaze (postali su pravi glumci)
 srijeda nije nužno dan za priču, već se svaki prigodni dan „začini” nekom pričom (npr. Dan jabuka, Dan voda, Dan obitelji…)
 sigurniji su u sebe

Sve navedeno bilo bi teško bez kontinuirane i izvrsne suradnje učiteljice i članova bibliobusne službe Nataše Vojnović i Nikole Solomun koji su mamili osmjeh na dječja lica svojim dolascima i obećanjima da će potražiti i ispuniti njihove želje za slikovnicama ili knjigama koje su se počele gomilati. Bibliobus je postao vjeran i pravi prijatelj.

Svaka škola ima svoje svjetlo, a to je knjižnica. Naša škola ima jedno jako posebno svjetlo, a to je bibliobus (Marta Novosel, 4.r. šk. godina 21015./2016)

Brže učenje igrokaza, poboljšane govorne sposobnosti, jače samopouzdanje, snalaženje na sceni odvelo nas je u divnu suradnju Djeca djeci te smo u božićno vrijeme tri godine za redom igrokazima uveseljavaju vršnjake i vrtićance u Centru za odgoj djece i mladih na Baniji u Karlovcu, Knjiguljici te u Gradskoj knjižnici i čitaonici Duga Resa.

I PRIJE/POSLIJE PRIČE- PRIČA

U ovoj maloj područnoj školi pokazali smo da priča može biti poticaj iz kojeg proizlaze i zanimljive među predmetne suradnje kao npr. s učiteljicom engleskog jezika Kristinom Cindrić Banović.
Shvatile smo to još šk. godine 2012./2013. te ponovile i 2016./2017. kada smo pokrenule projekt Hrvatski i engleski se vole i kao poticaj pronašle priče na engleskom jeziku.
Prva priča tada još nije imala hrvatsko tiskano izdanje, a zvala se THE VERY HUNGRY CATERPILLAR, autora E. CARLE. Radilo se u četverorazrednoj kombinaciji. Kolegica je napravila prijevod s učenicima i odgledala lutkarski film. Priča se prožimala tijekom godine kroz sve nastavne predmete (MAT, PID, HJ, INA, EJ…), a gusjenica je bila ”light” motiv. Izradili smo razrednu slikovnicu Gladna gusjenica na hrvatskom jeziku.
Druga priča koja nas je nadahnula bila je neobična, malo drugačija bajka autora ROBERTA MUNSCH, THE PAPER BAG PRINCESS. Učiteljica K. Cindrić Banović također je s učenicima 4. r. napravila prijevod, odgledala crtani film, a nakon toga nastala je divovska slikopriča i razredna slikovnica Princeza u papirnatoj haljini na hrvatskom jeziku. Sve nastalo tijekom ovog projekta postavljeno je i predstavljeno na putujućoj izložbi Princeza u papirnatoj haljini u bibliobusu GK Ivan Goran Kovačić koja obilazi Karlovačku županiju. Napominjem da ova bajka nema hrvatsko tiskano izdanje.

Kao zanimljivost ovog projekta proizašao je kontakt s književnicom Ljubicom Kolarić Dumić koja je eto doznala za nas, javila se osobno i poklonila svoje slikovnice Ja se mraka ne bojim i Pjesma o zmajevima našoj školi.

Ovim primjerom dobre prakse pokazalo se da i male područne škole imaju što reći te mogu biti riznice dobrih ideja. Ovi učenici odlaze bogatiji za 155 priča koje im je netko naglas pročitao, odlaze bogatiji za neka nova iskustva koja su doživjeli kroz priče, za neka nova mjesta u koja su doputovali na krilima priče. Neka taj žar za novim pričama raspiruju i dalje. Nedavno sam pročitala da nam knjige pomažu rasti i upravo zato neki narastu više.
I zato za kraj…

Nastavite čitati: to je jedno od najčudesnijih pustolovina koje je moguće
iskusiti. ( Lloyd Alexander)

Cijeli projekt predstavljen je krajem lipnja 2017. na Županijskom vijeću učitelja u Karlovcu pod okriljem Agencije za odgoj i obrazovanje i prisustvovanje više savjetnice J. Hamer.

Osmislila, realizirala, napisala: Maja Pignar-Mijović, dipl. uč.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s