Iako su novim kurikulom hrvatskoga jezika lektirni naslovi svedeni na pet, odnosno šest obveznih i propisanih tekstova, organizirani učenički otpor čitanju književnih tekstova ne jenjava. Dapače, s godinama je sve teže potaknuti učenike da posegnu za bilo kakvom knjigom. Nije ni čudo da tekstualni format iz kojeg ne iskaču hiperlinkovi, video materijali i fotografije ne može zaokupiti pozornost učenika jer svakodnevno žive u virtualnom svijetu kratkotrajnih podražaja. Dvije klasične metode, „mrkva i batina“, odnosno nagrada i kazna, već dugo nemaju nikakvog smisla. Rijetki su učenici koji će čitati za nagradu (dobre ocjene) ili zbog kazne (loše ocjene).
Mnogi učenici, zahvaljujući okolnostima u kojima su odrastali, nikada nisu imali priliku susresti se s bilo kojim autorom uživo. Dapače, iz vođenog razgovora o piscima i pisanju proizlazi činjenica da pisce uglavnom percipiraju kao ljude koji sjede u prašnjavoj sobi okruženi knjigama i čekaju da ih dotakne umjetnička inspiracija. Pandemijske godine pridonijele su tome da se praksa održavanja književnih susreta u školama u cijelosti ugasi, a i prethodnih je godina to bila rijetka praksa, osobito u višim razredima osnovne i u srednjoj školi. Razlozi za to su brojni, a uključuju probleme financijske i organizacijske prirode.
Continue reading →
Like this:
Like Loading...