Miljenko Jergović: Veliki roman o Grbavici

Tekst Miljena Jergovića, o romanu Damira Ovčine  Kad sam bio hodža, u izdanju Buybooka 2016., u cjelosti je preuzet s piščeve web stranice www.jergovic.com.

hodza

Veliki roman o Grbavici

Grbavica je sarajevski kvart koji se 2. svibnja 1992. našao izvan grada. Tog dana prvoga velikog granatiranja s Vraca su se spustili transporteri JNA, praćeni lokalnim teritorijalcima i četnicima iz Srbije, blokirali Grbavicu i u sljedećih nekoliko dana utvrdili sve prilaze prema naselju. Miljacka je postala granica između dva svijeta, i to će ostati sljedeće tri i pol godine, nakon čega će, na osnovu sporazuma u Daytonu, Grbavica biti mirno reintegrirana u Sarajevo.

Ono što se u tom vremenu zbivalo u grbavičkim neboderima i zgradama, na ulicama, po haustorima i u šoping centru, najmračnija je priča bosanskoga rata. Sudbine ljudi koji su živjeli u tim stanovima, Muslimana, Hrvata, a onda i Srba koji su odbili da budu okupatori svojih susjeda, ostaju zatajene, skrivene i neispričane, jer nikome, nijednoj nacionalnoj politici nisu potrebne ni pogodne. Njihov je slučaj neusporediv s bilo čime što se zbivalo ne samo u ratovima devedesetih, nego i u Drugome svjetskom ratu. Živjeli su u svome kvartu, uglavnom u položaju roblja, ovisni o milosti svojih gospodara, kao u koncentracijskom logoru. Pritom, logoru koji je na prvoj crti fronte.

Užas Grbavice ogleda se i u tome što je legenda o njoj potisnuta u zaborav čim je naselje oslobođeno. Život se nastavio u istim zgradama i stanovima, a ono prije potonulo je u muk. Kao i svaka stvarno velika književna tema, i Grbavica je bila neprenosiva i neizgovoriva.

Damir Ovčina bio je 1996. mladi, vrlo daroviti pjesnik, s tek objavljenom knjigom pjesama, koja je nosila naslov “Jesenji dani”. Njegov upad u književnost i u svijest svoga čitatelja bio je silan. Kao udarac noge u vojničkoj čizmi, kasno noću, u vrata stana. Iza tih je pjesama stajala jaka stvaralačka samosvijest, izgrađena stilska osobenost i načitanost. Te je godine Damir Ovčina bio jedan od dvojice-trojice najzanimljivijih novih bosanskohercegovačkih pisaca, u generaciji što je izvrla već u prvim poslijeratnim mjesecima. Ali, za razliku od nekih drugih, Ovčina niti je izašao izvan sarajevskih i bosanskih okvira, niti nastavio objavljivati u očekivanom ritmu. Anoniman na prostorima zajedničkog jezika, pjesnik za onih nekoliko čitatelja – što nipošto nije malo – koji još umiju čitati.

Dvadeset godina kasnije, ljeta 2016, pred prvo izdanje Buybookova međunarodnog književnog festivala nazvanog Bookstan (kao Pakistan, Kazahstan, Apsurdistan…) izašao je prvi roman Damira Ovčine, naslova “Kad sam bio hodža”. Dva mjeseca kasnije, u sporom ritmu i iz velikih daljina što su se u međuvremenu stvorile, do mene stiže ova knjiga. Uzimam ju jedne večeri, drugoga rujanskog tjedna. Bez velikih sam očekivanja, a pomalo i bez interesa za sarajevsku ratnu temu. Prolazi vrijeme, ljudi se mijenjaju, Sarajevo postaje planetarna pop-kulturna legenda, a rat u kojem sam i sam proveo mnogo više vremena nego što sam smio provesti, postao je nacionalno blago jedne nacije, koja je u njemu stradala i u njemu se žrtvovala. Toj naciji ja ne pripadam, ali i da nije tako, ne bih to blago uzimao na sebe i u sebe. Legenda o sarajevskoj opsadi, onakva kakvu danas znamo, s tom opsadom i s nama unutar nje baš i nema previše veze. Zato nisam imao velikih očekivanja od romana koji sam, ipak, počeo čitati.

Prve rečenice u knjizi: “Napadalo do vrha snjegobrana. Otac s lopatom ispred zgrade. Na njemu tankerica. Okrenut leđima. Ja prtinom preko parkinga. Snijeg s grane bora oblikujem u grudvu. Padne pred lopatu. Oči mu zelene.” Uvođenje u priču preko stilskih posebnosti. Ovčina izbjegne glagol gdje god to iskaz dopušta. Roman je, od početka do kraja, pun tih skrivenih, podrazumijevanih glagola. A rečenice, uglavnom, kratke. Ali ne tako da sijeku misao. Ni tako da su gole, puste. Ovčina pokušava pisati tako da čitatelj prestane primjećivati rečenice, i da mu priča poteče preko njih, kao rijeka, bez objašnjenja, mudrih zaključaka, unutarnjih preživljvanja, iskazanih emocija i strahova. Ima samo ono što se događa. I ono što se osjeća.

Roman je o Grbavici. Pročitao sam ga u tri dana, tako da mi je ostajao u grlu. I nije u skladu s novom legendom o opsadi. Da je takav, ne bi ga se dalo čitati, možda ni napisati.

Glavni lik, ne sjećam se da je igdje rečeno kako se zove – zapravo znam da nije – onog se dana pred zatvaranje Grbavice našao tu, u stanu u kojem inače ne živi. Nailazi patrola, oduzima mu ličnu kartu, kažu da će ga provjeriti, i neka se nigdje ne miče. Na katu ispod živi malo starija djevojka s bakom, ispravnoga, pače vrlo kurentnog prezimena. Ona mu se nađe pri ruci, tako da se pomalo i zaljube, a onda nešto i bude između njih. Što to bude, Ovčina iskaže na jedinstven način. Nema u suvremenim književnostima ovoga jezika takvih opisa ljubavnoga čina.
 Nekoliko dana kasnije on završi u radnome vodu. S istim takvim nevoljnicama raznosi bijelu tehniku iz stanova iz kojih su nestali stanari. Kako su nestali? Na razne načine. Ako ne raznosi tehniku, onda sakuplja mrtve. Muslimane i ponekog Hrvata. Nose ih gore u brdo, i tamo zakopavaju u plitke jame. Kako su ti ljudi umrli? Ovčina to ispriča na takav način da se čitatelju počnu razdvajati kosti u svakome zglobu, kralješci jedan od drugoga. Bez ijedne riječi viška, one za koju bi se čitatelj uhvatio i spasio, pa pobjegao s Grbavice. Majstorstvo velike književnosti, Šalamovljevih “Priča s Kolime” ili Grossmanova “Života i sudbine”, u tome je da čitatelja uz minimum narativnih sredstava zatoči u svom paklu.

Otud naslov. “Kad sam bio hodža” gorka je ironija. Kad god bi zatrpali mrtvaca, netko bi rekao: “Hajde nešto.” Nije pas da ga se samo zaspe zemljom. Naravno, nitko nije znao. Takva je to bila generacija, takvo vrijeme, takva Grbavica. A on je znao, odnekud upamtio, tih nekoliko riječi iz muslimanske molitve. Pa bi ih nad grobom izgovorio. I onda je to prešlo u običaj. Samo bi mu netko rekao: “Hajde nešto.” I on bi izgovorio to što je znao.

Osnovni problem potencijalne pripovijesti o Grbavici, ono što je u velikoj mjeri čini nemogućom, jest raspored dobra i zla u priči. Književnost ne podnosi to da su jedni naprosto zli, a drugi naprosto dobri, čak ni kada je riječ o koncentracijskim logorima. Argumenti okupatora zanimljiviji su, autentičniji, na kraju i književno uvjerljiviji od argumenata okupiranih. Ovaj je problem Damir Ovčina riješio kao da nikakvog problema niti nema. Da bi ispričao istinu o užasu što su ga Srbi priredili svojim komšijama, on je napisao priču u kojoj je, paradoksalno, više pozitivnih nego negativnih srpskih likova u knjizi. Recimo, zapovjednik radnog voda, stariji čovjek, komšija iz naselja. Pa onda djevojka s kata ispod i njezina baka. Ljudi iz naselja. Četnik s bradurinom i kosom, koji je dobar i razuman, za razliku od onoga koji je uredno obrijan. Bez takvih likova niti bi bila moguća, niti bi bila uvjerljiva priča o demonskim, zločinačkim figurama, što ih je pisac izvajao, uglavnom, na osnovu poznatih predložaka i stvarnih ljudi.

“Kad sam bio hodža” roman je u kojem se savršeno dobro razaznaju identiteti. Ali se ne folkloriziraju. Kao što izostavlja glagole, i time postiže strahovito snažan efekt u priči, pisac izostavlja riječi kao što su Muslimani, Srbi, Hrvati, islam, pravoslavlje… Ne spominje ni imena ljudi, osim kad su mu ona potrebna. Ali nema u tome verbalnog nasilja, nema ni viška političke korektnosti. Samo saznanje da su neke riječi previše puta izgovorene i napisane da bi mogle ponijeti svoja značenja u jednome ovakvom romanu. Iako mu se roman prostire na petsto i trideset stranica, Ovčina se, gdje god je moguće, služi sažimanjem, kraćenjem, izostavljanjem riječi. U njegovom tekstu savršeno govore bjeline.

Kako je započela u mjesecima pred opsadu Sarajeva, priča završava prvim danima reintegracije Grbavice u Sarajevo. Ono što se između toga zbiva monotonija je pakla, ali i jedan običan život među drugim ljudima. Logor je što i svakodnevica mirnoga svijeta, samo podignuta na neku visoku potenciju, s pojačalom bola odvrnutim do kraja i krajnjom etičkom antagonizacijom. Ali unutar toga sve je obično, ljudsko. Zato je istinu o logoru tako teško i ispričati. Lakše je lagati, u skladu s općeprihvaćenom legendom, koju ljudi nisu izmislili zato što su i kao žrtve zli i pokvareni, nego su je izmislili zato što bez takve legende nisu mogli preživjeti. Ovčina je uspio ono što se činilo nemogućim.

“Kad sam bio hodža” veliki je roman one književnosti čiji se veliki romani zovu “Travnička hronika”, “Prokleta avlija”, “Derviš i smrt”, “Hodža strah”… To je ona bosanska književnost koja voljom nacija više ne postoji, nego se razlomila u odjelite cjeline, čija odjelitost odgovara naciji i njezinim idealima, ali u koju se spomenuti i nespomenuti romani ne mogu uklopiti. “Kad sam bio hodža” ne uklapa se. I to mu je najveći kompliment. Damir Ovčina veliki je pisac.

Čitanje koje veseli

Autorica: Marina Felić

Zašto je čitanje važno

Slušanje, govorenje, čitanje i pisanje su jezične djelatnosti. Slušanje i govorenje su sposobnosti, a čitanje i pisanje vještine. U svom jezičnom razvoju dijete najprije sluša pa govori, uz pretpostavku da mu je slušni i govorni aparat zdrav. Čitanje i pisanje se uči. Čitanje je aktivnost  primanja informacije u pisanom obliku.  Kao i ostale jezične djelatnosti tako i čitanje ima komunikacijske,  psiholingvistične i sociolingvistične posebnosti koje se međusobno nadopunjuju i isprepliću. Jedan od uvjeta čitanja su predčitalačke vještine.

S obzirom da je čitanje vještina treba ju razvijati od najranije dobi, zapravo od rođenja, preko slušanja i govorenja. Kada dijete krene u školu čitanje postaje pedagoško-metodička djelatnost. Čitanje je preduvjet učenju. Tko zna čitati može i učiti.

Projekt – „Dolazim Vam čitati“ u OŠ Grabrik, Karlovac

Obitelj je najvažniji čimbenik u razvoju predčitalačkih i čitalačkih vještina u djeteta. Dobivši  prvi razred odlučila sam nastaviti razvijati vještinu čitanja uključivši članove obitelji. Tako se razvio projekt „Dolazim Vam čitati“. Cilj mu je bio: razvijati kod učenika čitanje od najranije dobi, stvarati pozitivan odnos prema čitanju, poučiti učenike da uživaju u čitanju individualno i u skupini s braćom, sestrama, roditeljima i bakama, razvijati čitalačke vještine učenika i motivirati ih za samostalno čitanje.

Na roditeljskom sastanku provedena je anketa o načinima organiziranja projekta i uključivanju u njega. Pet roditelja se iz privatnih razloga nije moglo uključiti u njegovu provedbu.

Projekt se provodio tijekom cijele školske godine. Čitači, roditelji, braća, sestre, bake… imali su mogućnost sami odabrati slikovnicu ili priču koju su željeli čitati u razredu. Prije samog čitanja utvrđivali su sa mnom je li priča prigodna, odgovara li uzrastu te koje vrijednosti u razgovoru treba istaknuti.

Čitanje je provođeno u okviru interpretativnog sustava. Nakon motivacije koje su bile različite i zanimljive provođeno je interpretativno čitanje. Izražavanje doživljaja također je provođeno na različite načine: crtanjem, modeliranjem, usmenim izrazom…

Tijekom interpretacije u kojoj su sudjelovali  i čitač i učiteljica, nadopunjujući se međusobno, učenici su uranjali u vrijednosti teksta, maštali, opisivali, uživljavali se u likove i situacije, uočavali likove i događaje, osobine likova…

U stvaralačkom dijelu učenici su dramskim izrazom pokazivali usvojenost i svoj doživljaj priče, crtežima i stripom prikazivali događaje, likove, odnose među likovima… Ističem posebno zanimljiv susret učenika s čitanjem slikovnice na engleskom jeziku. Mama, profesorica engleskog jezika u jednoj od karlovačkih škola, čitala je slikovnicu  na engleskom jeziku, rečenicu po rečenicu, a njen stariji sin je prevodio. Osim toga, učenike se posebno dojmila interaktivna slikovnica koju nam je predstavila  odgajateljica – savjetnica, koja nije roditeljica, već je član šire društvene zajednice. Odgojiteljica je sama izradila interaktivnu slikovnicu prema priči „Uljuđeni vuk“. U priči vuk nije znao niti jednu čarobnu riječ. Znakovnim jezikom odgojiteljica je u uvodnom dijelu učenike naučila čarobne riječi. Učenicima je taj dio bio izuzetno zanimljiv. Slikovnica je cijelo vrijeme stajala otvorena na stolu. Sa svake strane odgojiteljica je uzela lik (lutku) i oživjela ju pripovjedački i pokretom. Kako je priča tekla tako je slikovnicu listala i na potpuno drugačiji način učenicima približila već poznatu slikovnicu. S obzirom da je vuk u priči učio biti uljuđen, svi predmeti, likovi, prostor u kojem su se događaji zbivali bili su na kraju neposloženi. Učenici su imali zadatak sve dovesti u red. Djeci je to bilo izuzetno zanimljivo, a nama odraslima potvrda da su razumjeli priču.

Tijekom provođenja projekta primijetila sam da učenici željno iščekuju svaki sljedeći susret s njima nepoznatim čitačem. Raspitivali su se i pokazali izrazit interes za slušanje čitanja. Rado su prihvaćali svaki zadatak samostalnog čitanja. Mislim da su učenici uspješno motivirani za samostalno čitanje i uživanje u čitanju. Kroz druženje s odraslim čitačima učenici su imali čitateljski uzor pri čemu je ljubav odraslih prema čitanju prenesena i na učenike. Bili su to posebni trenutci bliskosti i ugode u razredu.

Kroz projekt učenici su imali priliku upoznati članove obitelji svojih suučenika.

U svakom slučaju ovaj projekt treba nastaviti u drugom razredu. Povezat ću svoju bivšu i sadašnju generaciju učenika. Cilj mi je da učenici šestoga razreda, kroz projekt „Veliki čitaju malima“, čitaju učenicima drugog.

 

Program međunarodnog festivala slikovnice Ovca u kutiji

Natječaj za književnu nagradu „Tea Benčić Rimay“

Na temelju članka 36. Statuta Narodne knjižnice i čitaonice Vlado Gotovac Sisak KLASA:012-03/14-01/01, URBROJ:2176/05-20-14-4 od 29. travnja 2014. godine, dana 13. rujna 2016. godine ravnateljica Narodne knjižnice i čitaonice Vlado Gotovac Sisak, Dubravka Šurlan raspisuje
NATJEČAJ

za književnu nagradu „Tea Benčić Rimay“

1. Natječaj raspisuje Narodna knjižnica i čitaonica Vlado Gotovac Sisak.
2. Nagrada “Tea Benčić Rimay“ dodjeljuje se u svrhu poticanja književnoga stvaralaštva te kao doprinos potpori i vrednovanju najboljih književnih ostvarenja za pjesmu u prozi.
3. Na natječaju mogu sudjelovati svi državljani Republike Hrvatske koji pišu hrvatskim književnim jezikom.
4. Na natječaj se šalje rukopis neobjavljene zbirke pjesama u prozi.
5. Natječaj je otvoren do 17. listopada 2016. godine. Rukopise koji zadovoljavaju uvjete natječaja ocijenit će prosudbeno povjerenstvo do 18. studenoga 2016. godine
6. Natječaj je anoniman, stoga sve rukopise treba poslati u 3 primjerka i na CD-u, označene šifrom.
7. Rješenje šifre i podatke o autoru (ime i prezime, adresa, broj telefona, e-mail i kratki životopis) treba priložiti u zasebnoj, zatvorenoj koverti.
8. Rukopisi poslani na natječaj ne vraćaju se.
9. Nagrada se sastoji od objavljivanja nagrađenog rukopisa i novčanog iznosa od 3.000 kn.
10. Rezultati natječaja bit će objavljeni 21. studenoga 2016. godine na internetskoj stranici Narodne knjižnice i čitaonice Vlado Gotovac Sisak (www.nkc-sisak.hr)
11. Dodjela književne nagrade „Tea Benčić Rimay“ bit će upriličena na svečanosti povodom rođenja ove ugledne sisačke i hrvatske književnice 6. prosinca 2016. godine.
12. Rukopise treba dostaviti na adresu:

Narodna knjižnica i čitaonica Vlado Gotovac Sisak

(Natječaj za književnu nagradu „Tea Benčić Rimay“)

Rimska bb

44 000 Sisak

 
.

Čitateljski klub u Gradskoj knjižnici „Franjo Marković“ Križevci

U Gradskoj knjižnici „Franjo Marković“ Križevci ovog rujna osnovan je  čitateljski klub koji  vodi vanjska suradnica, Maja Baksa Žeđa, prof., voditeljica knjižnice u Srednjoj školi Ivan Seljanec Križevci. 

Čitateljski klub je otvorenog tipa, sudjelovanje je besplatno, dovoljno je imati dobru volju i voljeti čitati. Susreti, druženja i razgovori o pročitanim knjigama održavat će se u prostoru Gradske knjižnice jedan puta mjesečno, prema   dogovoru članova. Pozivani su svi zainteresirane knjigoljupci da se jave i pridruže novoosnovanom klubu čitatelja u Križevcima na e-mailove: majabaksa@net.hr  i gkfm.ozo@gmail.com.

Continue reading

Prikaz održanog stručnog skupa HČD-a “Motivacija i strategije za poticanje čitanja”

Stručni skup Hrvatskog čitateljskog društva pod nazivom Motivacija i strategije za poticanje čitanja održan je 8. rujna 2016. u Velikoj dvorani Školske knjige u Masarykovoj 28 u Zagrebu od 10 do 15 sati. Hrvatsko čitateljsko društvo tradicionalno organizira skup povodom Međunarodnog dana pismenosti, koji ove godine slavi 50. obljetnicu pod sloganom Čitanje prošlosti, pisanje budućnosti. Na ovogodišnjem skupu okupilo se preko 200 sudionika, a realiziran je uz financijsku pomoć Ministarstva kulture kojeg je na skupu predstavljala prof. Maja Zrnčić, voditeljica programa Ruksak (pun) kulture i koordinatorica izrade Nacionalne strategije za poticanje čitanja.

Cilj skupa bio je predstaviti primjere dobre prakse u području motivacije i poticanja kulture čitanja i potaknuti sve na daljnji trud u stjecanju čitatelja svih životnih dobi.

Skup je započeo izraelskom narodnom pričom u izvođenju umjetnice Margarete Peršić, članice udruge Hrvatske zajednice slobodnih umjetnika i Hrvatske udruge likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti te autorice ilustracije ovogodišnjeg plakata i pozivnice.

Uvodnu riječ održala je predsjednica Hrvatskog čitateljskog društva Snježana Berak koja se zahvalila Ministarstvu kulture na financijskoj potpori u realizaciji skupa i predstavnici Školskoj knjizi na organizacijskoj potpori.

Prvo izlaganje održao je prof. dr. sc. Zoran Velagić, docent na Odsjeku za informacijske znanosti; voditelj Katedre za povijest knjige, nakladništvo i knjižarstvo na Filozofskom fakultetu u Osijeku, predavač i mentor na Odjelu za knjižničarstvo Sveučilišta u Zadru te suradnik na međunarodnim i domaćim znanstvenim projektima.
Izlaganjem naslova  Znanje o čitanju, prof. dr. sc. Velagić dao je kratki uvid u ishodišta današnjeg znanstvenog razumijevanja čitanja i predstavio istraživanja u sklopu europskog projekta E-čitanje: evolucija čitanja u digitalnom dobu, prvog međunarodnog znanstvenog projekta pokrenutog s ciljem analiziranja i razumijevanja modernih konteksta i praksi čitanja.

Prof. dr. sc. Renata Šamo, čije je uže područje znanstveno-istraživačkog rada problematika čitanja, na engleskom jeziku, bavi se interaktivnim procesom čitanja sa stajališta kognitivne psihologije i teorije učenja i usvajanja stranih jezika s osobitim naglaskom na strategijskoj dimenziji čitanja. Kao jedan od pionira u Hrvatskoj, primijenila je metodu tzv. verbalnih protokola ili usmenih izvješća u doktorskom istraživanju, a profesorica je na Učiteljskom fakultetu Sveučilištu u Zagrebu i Sveučilištu Jurja Dobrile u Puli.
Izlaganjem naslova Afektivni pristup interaktivnosti čitanja, prof. dr. sc. Šamo osvrnula se na dvije vrlo utjecajne paradigme koje se međusobno nadopunjuju. Prva podrazumijeva podjelu na kognitivne, metakognitivne i društveno-afektivne strategije, a druga obuhvaća strategije čija primjena prethodi samoj aktivnosti čitanja, prati je ili pak slijedi nakon nje.

Ivana Bašić, profesorica hrvatskog jezika i književnosti, osnivačica udruge Balans centar za logopedagogiju i biblioterapiju, autorica je knjige O čitateljskim grupama – metodički priručnik dobre prakse koja je u trenutku osnivanja čitateljskih grupa njihovim voditeljima bila od velike koristi.
U izlaganju naslova Čitateljske grupe za nemotivirane čitatelje (aliterate) opisala je projekt koji je 2015. godine osmišljen od strane udruge Balans centar, a namijenjen je djeci i mladima s poteškoćama u čitanju i smanjenom motivacijom za čitanje.

Goranka Rosanda Furlan i Aleš Furlan, supružnici su koji vode Udrugu za pet therapy Indeficienter u Vinkuranu, prvi provode program R. E. A. D. terapijski programa sa psima i organizatori su Prve međunarodne konferencije pet terapeuta.
U izlaganju Pas kao motivator za razvoj čitanja i čitalačkih vještina u programu Čitaj (o) psu R.E.A.D. govorili su o pet-terapiji kao inovativnoj metodi interakcije ljudi sa životinjama koja ostavlja pozitivan učinak, od opuštenosti do povećanja samopoštovanja i empatije. Također, u izlaganju je bila riječ o uključivanju djece u program Čitaj (o) psu R.E.A.D. te o višegodišnjem radu volontera/članova Udruge s djecom predškolske i rane školske dobi.

Drugi dio stručnog skupa započeo izlaganjem predstavnice Hrvatske mreže školskih knjižničara, Ivane Vladilo, profesorice komparativne književnosti i španjolskog jezika, diplomirane knjižničarke, stručne suradnice savjetnice i idejne začetnice različitih on-line suradničkih projekata.
U izlaganju naslova Od prisile do radosti čitanja – izazov školskom knjižničaru, govorila je do projektima koji se bave promicanjem čitanja, a koje Hrvatska mreža školskih knjižničara provodi na državnoj i regionalnoj razini.

Mr. sc. Emica Calogjera Rogić, od 2008. zaposlena u Školskoj knjizi kao urednica za hrvatski jezik i strana izdanja, diplomirala je na Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu i magistrirala na Odsjeku za komparativnu književnost na istom fakultetu.
Izlaganjem naslova Pluriperspektivističko čitanje lektirnih djela predstavila je metodu poučavanja koja potiče emotivni i intelektualni angažmana mladih čitatelja, pridonosi razvoju vještine uočavanja i izdvajanja informacija u tekstu te povećava broj različitih čitanja odabranog književnog teksta.

Predsjednica Hrvatskog čitateljskog društva, Snježana Berak, dipl. knjižničarka i voditeljica Igraonice i programa za predškolsku djecu u Narodnoj knjižnici Petar Preradović Bjelovar i, temeljem brojnih programa i projekata koje pokrenula za djecu i mlade, dobitnica 2015. godine Godišnje nagrade Ministarstva socijalne politike i mladih za promicanje prava djeteta.
U izlaganju Knjižnica u osnaživanju čitalačkih aktivnosti govorila je o knjižnici iz današnje perspektive i interakciji knjižnice i zajednice u kojoj knjižnica djeluje te o stimulativnim projektima i programima čitanja koji promiču čitanje izvan formalnog nastavnog konteksta propitkujući želje i potrebe svakoga korisnika.

Posljednje izlaganje nastalo je zajedničkim radom dr.sc. Drahomire Cupar i Antonele Bokan. Dr. sc. Cupar, redovni je profesor na Odjelu informacijskih znanosti Sveučilišta u Zadru, jedna je od bivših predsjednica HČD-a, a njeno područje interesa i rada između ostalih je, istraživanje čitanja i čitateljskih navika. Antonela Bokan diplomirala je 2015. na Odjelu informacijskih znanosti na Sveučilištu u Zadru, a u svom stručnom i znanstvenom radu okrenuta je istraživanjima vezanim za marketing u knjižničnom poslovanju, promociji i promicanju čitalačkih navika te razvoju kulture čitanja.
U izlaganju Najave knjiga (booktraileri) u ulozi promocije knjige i motiviranja za čitanje obradile su problematiku promocije čitanja u narodnim knjižnicama. Objasnile su razliku između promocije i promicanja čitanja te odgovorile na pitanja o rezultatima provedenog istraživanja, navele primjere izrade najava za knjige i naznačile njihov utjecaj na korisnikov interes za čitanje.

Nakon kratke rasprave, skup je zaključila mr. sc. Alka Stropnik, viša knjižničarka, suradnica za školske knjižnice u Matičnoj službi Knjižnica grada Zagreba, istaknuvši da je postignut cilj skupa i da su primjeri dobre prakse u području motivacije i poticanja kulture čitanja predstavljeni te da je stručna javnost na pravi način potaknuta na daljnje zalaganje u stjecanju čitatelja i budućih korisnika, a naglasila je da je prilikom motivacije za čitanje, sve dozvoljeno.

Skup je završio proglašenjem pobjednika 11. foto natječaja Smiješak…čitajte! u organizaciji Hrvatskog čitateljskog društva. Žiri u sastavu Petra Slobodnjak, predstavnica Hrvatskog fotosaveza, Snježana Berak, predsjednica Hrvatskog čitateljskog društva i Kristina Čunović, dopredsjednica Hrvatskog čitateljskog društva, dodijelio je tri nagrade i osam pohvala.
Prvu nagradu osvojila je Magdalena Rikanović za fotografiju Čitač na Britancu, druga je pripala Edini Fajković za fotografiju Odmor, a treću nagradu osvojila je Ivana Žinić za fotografiju Pripovjedač. Za svoje radove pohvaljeni su Nikolina Dolenec, Daliborka Grdić, Lana Majhut, Nenad Martić, Narcisa Potežica, Vesna Špoljar, Milorad Videković i Mario Zurak. Nagrađene fotografije, bit će dostupne na web stranicama Hrvatskog čitateljskog društva.

U ime organizacijskog tima Hrvatskoga čitateljskog društva, skup je moderirala Nika Čabrić, glavna urednica Hrčka, glasila Hrvatskog čitateljskog društva.

Znanstveno – stručni skup “Dijete, knjiga i novi mediji”

Filozofski fakultet Split i Savez društava Naša djeca Hrvatske Vas pozivaju na znanstveno-stručni skup ”Dijete knjiga i novi mediji” koji će se održati u Splitu 22.i 23. rujna.

Na skupu će se obraditi različite tematske cjeline vezane uz dječju književnost i multimediju, književne interese djece, teme u dječjoj književnosti, lektiru, kao i medijsku pismenost djece.

Konferencija je namijenjena djelatnicima iz sustava ranog, predškolskog i osnovnog odgoja i obrazovanja, sveučilišnim nastavnicima i znanstvenicima, djelatnicima u gradskim/školskim knjižnicama i čitaonicama, izdavačima školskih udžbenika i knjiga za djecu i mladež te predstavnicima medija.

Više informacija na www.savez-dnd.hr