Vesela lektira

Volim čitati zato što čitajući putujem, razmišljam, osjećam, smijem se…. i ponekad plačem. S knjigom ulaziš u novi svijet, naučiš doživiš, prepoznaš se, relaksiraš, opustiš… Mislim da je važno čitati jer je to specifično iskustvo koje se ne može iskusiti drugim medijima.

(Istraživanje tržišta knjiga u RH -2019.)

Ovako progovaraju vjerojatno ljubitelji knjiga i čitanja jer sam i sama takva, ali mlađima je to naporno, daleko i strano. Oni čitaju jer moraju, uglavnom bez zadovoljstva i već dugo im je to teret koji zahtijeva dodatno vrijeme, angažman, strpljenje i disciplinu. Opće je poznat pad volje i motivacije za čitanjem kod učenika i s tim problemom susrećem se godinama kao učiteljica, ali i kao roditelj. Sustavno se bavim tom problematikom već više od desetljeća te raznim načinima potičem učenike na ljubav prema čitanju, knjizi, pisanoj riječi. Neprestano je potrebno prilagođavati se novim generacijama koje dolaze jer u vremenu klika mišem i pojave informacije istoga trena teško se usredotočiti na tekst i doći do posljednjeg lista slikovnice, ili knjige. Nedostaje strpljenja koje je baš tim novim mališanima veliki izazov. O raznim poticajima čitanja kod učenika, projektima, suradnjama već sam pisala opširno u e-Biltenu Hrvatskog čitateljskog društva i u Vrijeme za priču, Školske novine* te govorila na Županijskim učiteljskim vijećima, ali i šire.

Moja motivacija je prisutna sa svakom novom družinom koju upoznam tijekom svog učiteljskog putovanja, a dodatno „otkriće“ za razne poticaje bila mi je i knjiga Kreativan pristup lektiri autorica Marine Gabelica i Dubravke Težak, koja je morala naći mjesto i na mojoj polici te istoimena FB grupa. Željela sam i ja, kako bi autorice rekle, „…vratiti sjaj našoj lektiri i zaljubiti mlade generacije u nju.“ Znala sam da mi je to još jedan novi, kreativni početak koji će ponovno iznjedriti neke dobre suradnje i koji ni ova epidemija neće zaustaviti, već možda samo malo usporiti.

Odavno ne robujem klasičnom dnevniku čitanja, šabloniziranim zadacima koje onda krene ispunjavati uža i šira obitelj, jednom satu na kojem svi predaju te dnevnike uz nekoliko pitanja, već je svaki sat drugačiji, a nastojim da ih i moji učenici iščekuju jer ne znaju što sam im još sve pripremila. I tako se lektira odulji na tri do četiri školska sata uz korelaciju i s drugim nastavnim predmetima.

I ovaj put nezaobilazna je suradnja s Bibliobusnom službom Gradske knjižnice Ivan Goran Kovačić iz Karlovca te knjižničarkom Osnovne škole Rečica. Spremni su izaći u susret, realizirati moje zamisli, predložiti nešto što bi se baš fantastično uklopilo u zamišljeno.

Kako i slabijim čitačima lektire mogu postati zanimljivije?

Odlučila sam svaku obrađenu lektiru ukratko prezentirati i učenicima i roditeljima na razrednoj mrežnoj stranici kako bi vidjeli što se radilo i koliko su se trudili.

Raznim alatima u koje sam sažela obrađeno djelo nastojala sam ih zainteresirati jer kad bi sebe vidjeli u nekom kratkom uratku bili su dodatno motivirani. Uvidjeli su da o pročitanom djelu možemo razgovarati na razne načine pa su s vremenom iskristalizirali koji im je način bio najdraži.

Kada smo čitali bajku Ružno pače Hansa Christiana Andersena sat je lektire osmišljen kroz suradnju s Bibliobusnom službom Gradske knjižnice Ivan Goran Kovačić, Karlovac u kojem je bila organizirana pripovjedaonica bajke uz pomoć slikopriče u kojoj su učenici aktivno sudjelovali uz knjižničarku Natašu. Na satu se uz kocku pričalicu slagao tijek događaja, upoznavalo se  likove i njihove osobine, opisivalo pačića, labuda i ostale likove, slagala se  slika (puzzle)  nekog dijela bajke i na kraju su učenici rješavali križaljku kao rezime odrađenog.

Stanari u slonu Dubravka Horvatića posebno je bio zanimljiv sat lektire. Tijekom sata izmjenjivale su se različite aktivnosti od razgovora o pročitanom, križaljke, listića, kotrljanjem kocke pričalice učenici su saznali razne zanimljivosti o slonovima, a radeći u skupinama po troje stavila sam ih u situaciju da se oni trebaju doseliti u slona i da to prikažu crtežom na ponuđenom predlošku A3 formata. Vrlo dinamično, zabavno i kući se otišlo s novim znanjima o slonovima, a dobiveni radovi još uvijek krase učionicu jer „…učiteljice tako smo ih super napravili da ih je šteta maknuti“. I nisam. Oduševljava svaki crtež jer tu je bilo povrtnjaka, vrtova, bazena, kutka za čitanje, neobičnih liftova, spuštalica….

Božićna bajka Nade Iveljić odrađena je kao Lektira u vrećici uz gledanje istoimenog crtanog filma. Stol za prezentaciju čekao je svakog od učenika i za prvi nastup i prezentaciju ovakvog tipa bili su doista snalažljivi i rječiti te uz pomoć i potpitanja snalazili su se i oni kojima je zatrebalo. Ovo je bilo vrlo poticajno i za učenike koji imaju primjeren oblik školovanja. Našlo se u vrećicama svega. Posebno ih je razveselio kratak video uradak o njihovim aktivnostima.

Na isti način odrađena je i priča Ele Peroci Maca Papučarica tijekom učenja na daljinu jer prvotni plan za ovu lektiru, koji je bio potpuno drugačije zamišljen, promijenjen je u trenu. Lektira iz vrećice potaknula je učenike ponovno na crtanje, pisanje, slaganje legića, potragu za stvarima koje ih podsjećaju na priču, a u kadru se našla i prava maca. Poslana im je bila i slagalica Maca Papučarica kao i razni kvizovi u nekoliko digitalnih alata.

Svakako veliko iznenađenje je bilo vezano uz lektiru Poštarska bajka Karela Čapeka. U tri školska sata ispreplele su se razne aktivnosti. Na početku je u drugi razred stigao gost – poštar, djed našeg učenika, koji je pričao o poštarskom poslu, zgodama i nezgodama, opisali smo izgled poštara i doznali što se obično krije u  velikoj torbi, osim bombona koje su učenici dobili na dar. Napravili smo analizu priče, događaja, likova, ubacujući u dijelove sata papirnate slagalice i listiće na kojima se učila pravilno pisati adresa primaoca i pošiljatelja, učenici su izrađivali svoju poštansku marku, ekipe su razvrstavale stvarne i nestvarne događaje iz priče, a križaljka pred kraj objedinila je ono o čemu se razgovaralo. Za kraj bojanka poštara koju su odnijeli kući.

Unatoč nastavi na daljinu  i ovom digitalnom slikovnicom Nevenke Videk Pismo iz Zelengrada nastavilo se kreativno izražavanje o pročitanom djelu. Ova priča u stihovima naslonila se i na obilježavanje Dana planeta Zemlje pa je poruka o očuvanju prirode bila jača. Učenici su uz pomoć sastavnica, uputa i dodatnih objašnjenja napravili svoju prvu PIZZA lektiru te se poigrali raznim kvizovima i slagalicama.

Slikovnicom Elmer Davida McKeea započeli smo, još na daljinu, zadnje kreativno lektirno druženje u ovoj godini. Zadatak je bio prema smjernicama izraditi umnu mapu. Povratkom u školu smo odradili tri nastavna sata uz analizu i razgovor pomoću napravljenih umnih mapa, zabavili se uz križaljku, slagali puzzle, igrali memo, a kreativnim zadatkom napravili smo Elmerov dan i ukrasili pano. Ono što su svi ponijeli sa sobom je da trebamo uvažavati i poštivati razlike jer svatko je drugačiji na svoj način baš poput slonića Elmera. I ovaj se put radilo i trudilo u skladu s mogućnostima, a dobrog raspoloženja nije manjkalo.

Ne tako davno susret i razgovor s majkom  bivšeg učenika urezao mi se u pamćenje kada mi je s velikim oduševljenjem priopćila kako je njezin dječačić nakon lektire iz vrećice Pale sam na svijetu još dugo „prorađivao“ priču i tražio sličnost s dječakom Paleom. Neprestano joj se vraćao što ju je oduševilo i vrlo ugodno iznenadilo. Došao je do zaključka kako on i Pale imaju štošta zajedničko, kako vole šilterice i da  nosi istu baš poput junaka priče  i sl. Organizirajući prošle godine s prvašima mini književni klub, na satu lektire, koji je bio vezan uz Hrabricu, djelo Željke Horvat Vukelja, dobila sam fantastična promišljanja i stavove sedamgodišnjaka/inja kada su ušli u „tuđe cipele“ te sebe i svoje strahove poistovjetili s glavnim junakom, a njihove glumačke improvizacije uz mini kazalište lutaka nasmijale su nas i razveselile.

U zemlji u kojoj djeca uglavnom čitaju jer moraju, u kojoj se ne čita iz zadovoljstva, u kojoj nestaju kućni uzori koji čitaju pa je tim više uloga roditelja prije nas nemjerljiva te se u prvi razred osnovne škole kreće sve češće s nizom govorno-jezičnih teškoća, zaista vesele i najmanji pomaci naprijed. I oduševe oni mali pomaci kad učenici spontano, nakon nekog vremena, sjednu na one jastučiće u bibliobusu i ničim izazvani počnu naglas čitati u krugu, a slikovnica putuje od jednog do drugog. Još te više oduševe kad te zamole da im na svoju karticu posudiš baš tu slikovnicu, koju nisu uspjeli dovršiti, kako bi je ponijeli u razred i zajedno u krugu učionice nastavili naglas čitati da saznaju što se dogodilo s glavnim junakom. Srce ti naraste kad se to isto ponovi i onaj sljedeći put kad stigne bibliobus. Povjeruješ da si pokrenuo neki kotačić. I onda dođe epidemija i onda ostaneš doma, ali nastojiš vjerovati u onaj kotačić da se neće potpuno zaustaviti.

Davno sam pročitala da ne moramo proputovat svijet da bismo ga vidjeli, već je dovoljno uzeti knjigu u ruke i proputovati ćemo ga cijeloga. Upravo to želim pobuditi kod svojih učenika.

 

* Pignar-Mijović Maja (2017). Vrijeme za priču, Školske novine, (33), 26-27

 

Autorica : Maja Pignar-Mijović , dipl.uč.

 

 

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s