Osvrt na polemičku tribinu Poticanje čitanja i posudbe u knjižnicama

Piše: Davorka Semenić Premec

Osvrt na polemičku tribinu

Poticanje čitanja i posudbe u knjižnicama

Društvo hrvatskih književnika, 3.ožujak 2017.

U petak 3. ožujka 2017. održana je polemička tribina u Društvu hrvatskih književnika na kojoj sam, uz Sonju Zubović, književnicu, Stjepu Martinovića, književnika i novinara te Ladu Žigo, književnicu i voditeljicu tribine, imala čast sudjelovati kao knjižničarka i dopredsjednica Hrvatskog čitateljskog društva.

Lada Žigo otvorila je tribinu podacima o stanju pismenosti u Republici Hrvatskoj koji pokazuju sve slabiju funkcionalnu pismenost te sve manju zainteresiranost za knjigu i čitanje, kako djece, tako i odraslih. Odmah su se nametnula pitanja: Što se može učiniti i što se čini na promociji čitanja kao vještini potrebnoj za snalaženje u svakodnevnom životu, ali i za stjecanje drugih životnih kompetencija svakog pojedinca te za njegov intelektualni rast, a u konačnici i za napredak društva u cjelini.

U kratkom izlaganju predstavila dvije velike nacionalne kampanje za promicanje važnosti čitanja. „Čitaj mi!“ je kampanja Hrvatskog čitateljskog društva i brojnih partnera pokrenuta 2013., koja promiče važnost čitanja djeci od najranije dobi. 2016. Hrvatsko knjižničarsko društvo, točnije njegova Komisija za knjižnične usluge za osobe s invaliditetom i osobe s posebnim potrebama u suradnji s još 8 komisija, pokrenulo je u listopadu 2016. Nacionalnu kampanju za osobe s teškoćama čitanja i disleksijom „I ja želim čitati“ kojoj je cilj osigurati ravnopravan pristup književnim djelima i informacijama svim dobnim skupinama osoba s teškoćama čitanja, disleksijom i osobama koje ne mogu čitati standardni (crni) tisak.  Knjižničari po nekima „tihi šaptači među policama starih knjiga“ po drugima „dosadni davitelji“, po nekima pokretači i nositelji informacija, su među prvima ukazali na mnoge probleme s kojima se suočavaju pojedine skupine ljudi te u skladu s tim uveli programe i usluge za gluhe i nagluhe osobe, za osobe s invaliditetom, za beskućnike, za osobe s intelektualnim poteškoćama, za slijepe i slabovidne osobe, za osobe s disleksijom, za darovitu djecu i mnoge druge.

Slijedili su kratka osobna viđenja svakog gosta na problematiku čitanja. Tijek rasprave je krenuo prema čitateljskim ukusima, odnosno porastu potražnje tzv. „šund“ literature. Stjepo Martinović i Sonja Zubović su naglasili da je tomu pogodovala i velika medijska zastupljenost takve literature, osobito po portalima. S obzirom da umjetnost vječno „trči za kruhom“, neki će izdavači objavljivati literaturu koja donosi novac, bez obzira na njezinu književnu i umjetničku vrijednost. S tim u bliskoj vezi je i sve manja financijska potpora Ministarstva kulture i lokalnih vlasti izdavaštvu i knjižnicama, u vidu poticaja i književnog otkupa i kriteriji njihove dodjele.Treba li pomagati izdavaštvo i otkup hrvatskih autora ili prijevodne literature, otvorena su pitanja o kojima sudionici tribine ne odlučuju. Voditeljica tribine je uvrstila u raspravu i pitanje digitalnih izdanja knjiga, no svi su se sudionici složili da e-knjiga nije problem, niti konkurencija papirnatoj knjizi. Štoviše, treba podržavati izdavanje i čitanje knjiga neovisno o mediju. Kako bi se ukazalo na važnost čitanja, Knjižnice grada Zagreba u suradnji s Gradom Zagrebom, pokrenule su projekt besplatnog upisa za svu djecu na području grada Zagreba do 15 godine života.

Na samom kraju iskristalizirali su se zaključci da je društvo svjesno važnosti čitanja, da su pokrenuti mnogi programi za poticanje čitanja, da je potrebno kod djece, ali i odraslih stvoriti naviku čitanja ne samo kao izvora informacija i znanja, nego i zabave. Pri tom veliku ulogu imaju knjižnice, koje već dugo nisu „police s knjigama“. One mogu djelovati i na ukus čitatelja, nudeći raznovrsnu literaturu. Čitatelju koji zavoli čitanje, pa makar i kroz literaturu koja nije vrhunska, može se ponuditi i ona kvalitetnija. Važno je da se stvore uvjeti da knjiga ne nedostaje. Jer sve što se čini na poticanju čitanja, uključujući i besplatno članstvo u knjižnicama, neće dati rezultate, ako će se štedjeti na onomu bez čega čitanja nema, a to su knjige.

(…) Kad je to bilo gotovo, izjurio sam iz zgrade, jer nisam htio da me ti ljudi vide kako plačem…(…)Krenuo sam natrag na obilaznicu, uvjeren da je moja književna „karijera“ završena.(…)

A onda se dogodilo nešto čudesno. Nisam ni znao da je negdje u stražnjim redovima te dvorane nedaleko od New JerseyTurnpikea sjedila jedna žena koja je, čuvši moju priču, odlučila nešto poduzeti. Bila je knjižničarka iz Englewooda u New Jerseyu, a ime joj je AnnSparanese. Vratila se kući i spojila na Internet. Napisala je pismo nekim svojim prijateljima knjižničarima i objavila ga na nekoliko web adresa na kojima se obrađuju teme zanimljive naprednim knjižničarima. Rekla im je što je HarperCollins kani učiniti. Mene je (kao prava knjižničarka) ukorila da ne smijem o tomu šutjeti i danemam pravo šutjeti , jer se ova opća klima cenzure i pritiska ne odnosi samo na mene. Ona se tiče svakoga. Novi protu teroristički zakon USA PATRIOT ACT zabranjuje knjižničarima odbiti policiji uvid u to što tko čita. Knjižničar može dospjeti u zatvor već i ako zatraži pravni savjet o tome! AnnSparanese  je tražila da svi oni pišu HarperCollinsu i zahtijevaju objavljivanje knjige M. Moorea. I upravo su to iučinile stotine, a poslije i tisuće njih. (…)“Dobili smo to s interneta. Neka knjižničarka širi priču. A sada dobivamo od knjižničara pisma puna mržnje!“ Hmmm, pomislih, ti su knjižničari svakako neka teroristička organizacija s kojom je bolje ne imati posla.(…) Nakladnika je očito zaboljelo to što je cijela stvar sada već u javnosti i što ih sada-ispravno-gledaju kao cenzore. Prokleti knjižničari! Hvala bogu za knjižničare! Naravno, ne bi trebalo čuditi što su se baš knjižničari našli u prvim redovima. Mnogi ih doživljavaju kao tihe šuštače koji svima govore „ššššššš“. Ja sam sada uvjeren da je to „šištanje“ samo šištanje pare što im izlazi na uši dok planiraju revolucije! Možete pomisliti da su ludi. Plaćeni su bijedno, stalno im oduzimaju broj plaćenih sati i dodataka, njihov je proračun uvijek onaj prvi koji se reže, a život im prolazi u popravljanju otrcanih, četrdeset godina starih, knjiga kojima su im natovarene police . Naravno da mi je baš knjižničarka priskočila u pomoć!(…)

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s