“Svakidašnja jadikovka” promicatelja čitanja (ili ipak nije)… iliti ponešto o projektu “Čitateljski izazov” u OŠ Mahično

Autorica: Svjetlana Basara, prof. hrvatskoga jezika i dipl. knjižničarka u OŠ Mahično

Zaustavljena Cjelovita kurikularna reforma.

Ispodprosječni rezultati hrvatskih učenika u području čitalačke pismenosti na posljednjem PISA-inom istraživanju.

Dokument Nacionalne strategije za poticanje čitanja još uvijek nije prihvaćen.

IKT (informacijsko-komunikacijska tehnologija) kao prijetnja knjizi.

Rečenice su to koje se često ponavljaju, dakle više nisu novost. A čini se kako od njihova ponavljanja ima više štete nego koristi jer klize (te rečenice) u sferu banalnog, otrcanog, gotovo pa stereotipa: pojednostavljenog mišljenja ili vjerovanja. Za javnog djelatnika koji svoj posao shvaća odgovorno (dakle, onaj koji je tu zbog svojih korisnika a ne obrnuto; dakle, onaj koji svoju plaću namjerava ozbiljno zaraditi, a ne jednostavno primati) nimalo zahvalna pozicija. Dopustite da ja, kao jedan takav javni djelatnik (da, ima nas!!!) barem pokušam objasniti. Dakle,…

Žao mi je (ili ipak ne), ali moja jedina veza s Ministarstvom znanosti i obrazovanja platna je lista (i ona papirnata i ona „duhovna“), dakle, činjenica da radim u školi. U osnovnoj školi. Zapravo u dvije osnovne škole. A od Ministarstva ne očekujem ništa više od redovitog (svakomjesečnog) ispunjavanja ugovorne obveze.

Također, žao mi je (ili ipak ne), ali sve što radim u te dvije osnovne škole (i izvan njih) ne radim da bih zadovoljila ili popravila puste statistike, dakle, niti rangiranje na ljestvicama PISA-inih istraživanja. Služe mi jedino kao izvori podataka u svrhu sastavljanja različitih izvještaja, obrazaca ili članaka sličnih ovomu.

Žao mi je (ovo mi je uistinu žao, no ipak samo ponekad), ali dokumenti nastali na temelju ograničenih istraživanja – istraživanja koje na urbanim uzorcima provode teoretičari visokoškolskih, institutskih, agencijskih i sličnih ustanova – meni ne pomažu. Ja sam „šljaker“. Radnik u rovovima naselja kilometrima udaljenih od gradskog središta. Stručni suradnik–knjižničar u osnovnim školama čiji učenici (odnosno njihovi roditelji, bake, djedovi te ostala rodbina i prijatelji) moraju iz vlastitih džepova platiti kulturi kako bi ih ona posjetila. Ili kako bi oni posjetili kulturu. Jer u blizini nema knjižnice (ili knjižare) pa da se (besplatno) prošeću do npr. književnoga susreta (također besplatnog jer ga organizira ta ista knjižnica ili knjižara). A da ne spominjem kazalište (kino ili muzej): osim ulaznice ti klinci (odnosno njihovi roditelji, bake, djedovi te ostala rodbina i prijatelji) moraju namaknuti lovu i za prijevoz. Do kazališta (kina ili muzeja) i natrag, naravno. Strategije i dokumenti nalik njima (izjave, standardi i ino) mrtvo su slovo na papiru ne slijede li ih: ili strogo namjenska sredstva (za nabavu knjiga; za organizaciju kulturnih događanja u koja se, između ostalog, ubrajaju i gostovanja književnika i ostalih „ljudi od pera“) ili projekti koji u ruralne sredine i prometno izolirane škole dovode kulturu (pogledati prethodnu zagradu).

Žao mi je (ovo mi je također žao, no i to ipak samo ponekad), ali IKT nije prijetnja samo knjizi. Naime, već živimo doba „Terminatora“: umjesto da prilagođavamo suvremenu tehnologiju sebi i svojim potrebama, izgleda da se događa upravo obrnuto: mi se prilagođavamo tehnologiji. Nemamo dovoljno vremena (u doba gotovo simultane komunikacije nije li to nevjerojatno?) napisati elektroničku poruku prema svim pravopisnim i gramatičkim pravilima našega (ne engleskoga!) jezika niti istu poruku završiti s „Lijepi pozdrav, ime i prezime“, nego s „Lp, I. P.“. A pametni telefoni postali su gotovo bionički nastavak prstiju lijeve ili desne ruke, ovisno o tomu jeste li dešnjak ili ljevak.

Kao što vidite, malo je toga na što mogu i računati i utjecati. Ili ipak nije. Jer, ne zaboravite: ja sam „šljaker“. Ali ne bilo kakav „šljaker“: ja sam javni djelatnik u području odgoja i obrazovanja. Ali ne bilo kakav javni djelatnik u području odgoja i obrazovanja: ja sam knjižničar. Ali ne bilo kakav knjižničar: ja sam školski knjižničar – javnosti nepoznat super-heroj. Moje tajno oružje – entuzijazam – proizlazi iz moga karaktera kojeg savršeno opisuje samo i isključivo jedna riječ: inat. Ali ne onaj slijepi – inat čija je posljedica glavobolja (zbog silnog lupanja glavom o zid).

Naime, kao u slavnoj poslovici, mudro prihvaćam stvari koje ne mogu promijeniti (zato ili ne žalim ili samo ponekad žalim): maćehinski odnos Ministarstva, službene statistike i dokumente te nazaustavljivu tehnološku revoluciju (čije posljedice naš mozak, koji se još uvijek razvija puževim korakom evolucije, ne može pojmiti). No, od jednog nikako ne odustajem: zaraziti učenike vlastitim uživanjem u čitanju.

Nemoguće? Možda. Teško? I te kako. Pogotovo ako ste usamljeni (uz to što ste i nepoznati) super-heroj. U tom slučaju pokrenut ćete u školi projekt poput „Eko-kutka škole“: prikupljat ćete tijekom školske godine stari papir. Od ravnatelja, nastavnika i ostalih djelatnika škole uključivanje u projekt ne iziskuje veći napor osim onoga koji će uložiti pri ubacivanju papira u za to predviđene kutije koje ste vi, kao super-heroj, rasporedili po školi te ih redovito provjeravate i njihov sadržaj praznite u neku vrst radionice („šupe“) pored zgrade škole. A tu ćete radionicu, uz pomoć nekoliko učenika, isprazniti negdje oko Dana planeta Zemlje (ujedno dostojno obilježiti taj datum) kada ćete s tvrtkom koja se bavi reciklažom dogovoriti isporuku spremnika za stari papir u dvorište škole. Naravno, nekoliko tjedana ranije s istom ćete tvrtkom ugovoriti i otkupnu cijenu, a kakva će ona biti ovisit će o vašim pregovaračkim vještinama (ne zaboravite: ipak ste vi super-heroj). A prije no što se upustite u takav ili sličan projekt, s računopolagateljem škole dogovorit ćete stavku u školskom proračunu namijenjenu isključivo uplati sredstava prikupljenih prodajom starog papira. A još prije toga, dakle, ono što ćete prvo uraditi bit će da ćete s istim računopolagateljem dogovoriti da su ta sredstva strogo namijenjena nabavi knjiga za školsku knjižnicu. Ali ne lektirnih naslova, nego zanimljivih i aktualnih knjiga koje će poslužiti kao alat ostvarenja vaše misije: prenijeti na klince radost čitanja. Da, to (ili nešto slično tomu) ćete uraditi ako ste u školi usamljeni super-heroj.

S druge strane, radite li u školi u kojoj osjećate saveznički duh, predložit ćete ravnatelju jedan sasvim drugačiji projekt. Temelj projekta vrlo je jednostavna pedagoška premisa: djeca uče gledajući i oponašajući. Čak i u godinama kada se, tražeći vlastiti put, suprotstavljaju svemu i svima oko sebe, mi (odrasli) smo im i dalje uzori. A što vide? Protječe treći dan mjeseca veljače dok ovo pišem, utorak je, točno 13 sati i 25 minuta. Je li tko od „mojih“ klinaca danas vidio koga zagledanog u ekran bilo koje veličine ili zaokupljenog bilo kakvom elektroničkom spravicom (tzv. gadgetom)? Naravno. A je li tko od njih (klinaca) danas vidio ikoga kako uživa u čitanju? Sumnjam.

Propovijedamo da je čitanje važno, da njime obogaćujemo vlastiti rječnik pa preciznije možemo izraziti svoje misli i osjećaje, da nas čitanje potiče na zamišljanje ili maštanje pa na taj način potičemo stvaranje uvijek novih veza u našemu mozgu…

 „Čitanje je važno za naš mozak da se razvija, ali još uvijek ne volim čitati.“ (Stefani S., 5. r. OŠ Mahično)

„Mislim da bismo sada baš i morali čitati, ali ne i previše.“ (Matija S., 5. r. OŠ Mahično)

„Ja mislim da je čitanje jako poučno, ali dosadno.“ (Mateo M., 5. r. OŠ Mahično)[1]

Da, znaju oni (klinci) da je čitanje važno, ali im je dosadno i zamorno te i dalje ne vole čitati. Kako to? Propovijedamo da je čitanje važno, da njime širimo vokabular, „gimnasticiramo“ mozak… A što je s uživanjem u čitanju? Kamo su nestali radost, veselje i smijeh kao pratioci čitanja? I kako ih vratiti čitanju i u čitanje? I to u ovo (ne)doba kada životni tempo sveden na puko preživljavanje obiteljima ostavlja premalo (ako uopće i da) vremena za kvalitetno druženje s djecom (koje bi moglo uključiti i čitanje). Osim toga, ekran (televizora, računala, tableta i pametnog telefona), tipkovnica i miš ne zahtijevaju ulaganje većeg intelektualnog i emocionalnog napora. Za razliku od čitanja. Nakon obiteljskog doma škola je drugo mjesto gdje klinci provode najviše vremena, ali čitaju li u njoj (u školi)? Lektirne naslove, nije li riječ o slikovnicama, uglavnom ne jer ih čitaju (pretpostavljamo?) kod kuće. Osim na satu hrvatskoga jezika (eventualno još kojega društveno-humanističkog predmeta), uglavnom ne čitaju.

Na 6. okruglom stolu za školske knjižnice[2] izlagale su, između ostalih, i dvije profesorice slovenskoga jezika. Profesorica Mirjam Klavž Dolinar upoznala nas je s obradom lektire u slovenskim (devetogodišnjim!) osnovnim školama. Lektira nije „lektira“ nego „domače branje“ (već je u samom nazivu prisutno „čitanje“ – „branje“) i ne čita se samo „doma“ nego i u školi: čitaju nastavnici učenicima te učenici učenicima i nastavnicima. Profesorica Metka Kostanjevec radi kao knjižničarka u srednjoj školi, u Prvoj gimnaziji Maribor, čiji profesori svakoga četvrtka početkom trećega školskog sata deset minuta čitaju učenicima.

Dakle, gdje ima volje, naći će se i načina. Dakle, niste li (uz to što ste i nepoznati) usamljeni super-heroj, predložit ćete ravnatelju projekt „Čitateljski izazov“. Rad na njemu započet ćete, također, nekoliko mjeseci ranije. A to ovoga puta neće biti nimalo teško jer ćete imati najjačeg saveznika u školi: ravnatelja. Odnosno, ravnateljicu Goranu Simić-Vinski koja će tijekom kalendarske godine dio po dio financijskih sredstava OŠ Mahično redovito preusmjeravati u nabavu knjiga, a vama će u potpunosti prepustiti izbor naslova (čime ćete popriličnu sumu odvojiti na po primjerak do dva naslova za tzv. slobodno čitanje); ravnateljicu koja će sazvati sjednicu Učiteljskog vijeća s jednom jedinom (dakle, prvom i posljednjom) točkom dnevnog reda kako biste svim nastavnicima mogli predstaviti projekt; ravnateljicu koja će se i sama aktivno uključiti u projekt (još jedan super-heroj, zar ne?).

fotka_1

(Fotografija 1: Poticanje čitanja u OŠ Mahično: predstavljanje projekta „Čitateljski izazov“ članovima Učiteljskog vijeća 5. siječnja 2017.)

Riječ „projekt“ zvuči zahtjevno, no ovaj je zahtjevan utoliko što zahtijeva angažman i dosljednost sviju nastavnika, dakle, i u razrednoj i u predmetnoj nastavi. Njegov cilj: potaknuti, „izazvati“ u djeci želju za čitanjem demonstrirajući im uživanje u samom činu čitanja. Njegova realizacija: predmetni nastavnici jedan sat u mjesecu (npr. sat ponavljanja, vježbanja ili usustavljivanja) započinju s 10 minuta čitanja, a razrednici jedan sat u tjednu (npr. sat razredne zajednice) započinju na isti način. Pri tomu nije bitna vrsta teksta: beletristika, stručna literatura, članak iz časopisa ili s portala – sve prolazi. Bitno je da je tekst prilagođen uzrastu i karakteru pojedinog razreda, a najbitnije je čitati ga djeci s užitkom i strašću te ih barem pokušati „zaraziti“ čitalačkim entuzijazmom. Jer klinci znaju da je čitanje važno, ali možda ne znaju da i nije baš uvijek tako dosadno. Možda ne znaju da se u čitanju može (čak!) i uživati. A ne znaju jer im upravo to dovoljno često ne ponavljamo, a kamo li da im upravo to i demonstriramo vlastitim primjerom.

Naravno, rezultati ovakvog projekta nisu matematički (statistički!) mjerljivi, no moje mišljenje o tomu već znate (pogledati početak članka). Kako bez saveznika projekt poput „Čitateljskog izazova“ nije niti moguće pokrenuti, prvi rezultat mjerim ipak prema uključenosti nastavnika, a on je (rezultat) odličan: saveznike sam pronašla u svim razrednicima, ali i u većini predmetnih nastavnika. Tijekom prva dva tjedna drugoga polugodišta većinu svoga radnog vremena u knjižnici OŠ Mahično provela sam upravo s nastavnicima savjetujući ih glede izbora tekstova. Naime, većina njih nije željela da im jednostavno posudim knjigu (beletristiku) koju bi u nastavcima čitali učenicima, nego upravo savjet prema kojem bi sami krenuli u istraživanje i izbor stručne literature (dakle, literature iz područja upravo njihova predmeta) prilagođene učeničkoj dobi. Sve super-heroj do super-heroja, zar ne? (Nastavnici ilivam javni djelatnici u području odgoja i obrazovanja.)

A klinci? Da podsjetim na cilj projekta: potaknuti, „izazvati“ u djeci želju za čitanjem demonstrirajući im uživanje u samom činu čitanja. I ovdje ponovno moram krenuti od saveznika-nastavnika koji mi redovito prenose svoje dojmove, a oni su (dojmovi) pozitivni: učenici, pogotovo predmetne nastave (jer u razrednoj nastavi učiteljice još uvijek često, i to s užitkom, čitaju učenicima), ugodno su iznenađeni i pažljivo slušaju. Jedna nastavnica koja, također, radi u dvije osnovne škole (i koja po količini entuzijazma, kojeg unosi u rad s klincima i nakon 30 godina, zaslužuje titulu „super-super-heroja“), odlučila je i u drugoj školi (u kojoj nema saveznika i koja je još udaljenija od glavnih prometnica) čitati učenicima kojima predaje. Prenijela mi je da su je klinci gledali kao još neotkriveno svjetsko čudo, a slušali je širom otvorenih vilica. Osim njezina glasa, drugi se zvuk u učionici nije čuo. Što je tih deset minuta značilo za njihove (učeničke) moždane vijuge, ne mogu izmjeriti, ali svakako mogu naslutiti.

„Zaraziti“ učenike uživanjem u čitanju. Nemoguće? Možda. Teško? Svakako. Ali upravo u tomu leži izazov. „Izazov: 1. čin izazivanja, 2. ono što privlači i potiče na okušavanje snaga i jača želju za duhovnim ili fizičkim pustolovinama“.[3] A kao i u svakoj pustolovini, cilj postoji samo kako ne bismo zalutali, a najbitnije je putovanje samo.

fotka_2

(Fotka 2: Piknik u školskoj knjižnici OŠ Mahično. Na meniju nimalo kalorične poslastice, važne za razvijanje „koštica“ u glavi: nekoliko knjiga (3-5), pregršt smijeha s prstohvatom znatiželje. Čitamo pjesme i priče, razgovaramo o njima, „skupljamo“ nove riječi i – uživamo!)

***

[1] Neka od mišljenja petaša s evaluacijskih listića nastavnog sata poticanja čitanja. Više o satu u mom članku “Je li čitanje važno?” objavljenom na mrežnim stranicama e-Biltena.

[2] Pod nazivom „Uh, ta lektira: čitajmo da (p)ostanemo suvremeni“ održan je u Karlovcu 5. listopada 2015. u Gradskoj knjižnici „I. G. Kovačić“ u organizaciji Sekcije za školske knjižnice Hrvatskoga čitateljskog društva, Društva knjižničara Karlovačke županije i Gradske knjižnice „I. G. Kovačić“.

[3] Anić, V. Veliki rječnik hrvatskoga jezika. Zagreb : Novi Liber, 2003.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s