PREPORUKA! Tajna Plavog monaha

Kalman Žiha, Do posljednjeg sloja: u bespuću Himalaje, Basic Produktion, 2012.

piše Arijana Herceg Mićanović, arijana.herceg.micanovic@kgz.hr

Nevelikim brojem stranica tek knjižurak, ipak – ovo je knjiga. Itekakva!

Jedna od onih koje nekako promaknu (a meni je promakla, pa sam je otkrila slučajno, i čitala gotovo dvije godine nakon objavljivanja :/ ). Srećom, pronašla sam je. Ili ona mene, nisam sasvim sigurna.

Teško mi se sjetiti kada je neka knjiga ostavila na mene takav dojam, i kada sam o nekoj knjizi toliko razmišljala nakon što sam je pročitala. Pa čitala opet. Možda zato što sam joj prišla posve neutralno, bez ikakvih očekivanja. Možda mi je i tim draža što sam je nenadano otkrila, i što put do nje nije bio popločan konfekcijskim marketingom.

Posao u knjižnici nalaže čitanje mnogog i raznolikog štiva, puno puta silno udaljenog i od onog što bih nazvala vlastitim književnim ukusom, i od onoga što bih nazvala literarnim izazovom. „Čitanjem po službenoj dužnosti“ stekla sam gotovo neku vrstu automatizma i rutine koja je nažalost teško spojiva s pravim užitkom čitanja.

„Do posljednjeg sloja“, međutim,unijela je nemir i neočekivanu sinkopu u moja rutinska, ritmički ujednačena i pravocrtna čitanja u kojima se očekivanja fino preklapaju s pročitanim i nema puno prostora za neistražene pukotine iz kojih bih onda mogla, poput znatiželjnog djeteta, iščeprkati nešto više, bolje, drugačije…

Kalman Žiha, sveučilišni profesor zaposlen na zagrebačkom Fakultetu strojarstva i brodogradnje, u ovoj knjizi opisuje događaje u Nepalu i uspon s kolegom na himalajski vrh Pisang Peak (6091m) sada već davne 1982. Nažalost, ekspedicija nije završila dobro: dvojac se prilikom silaska s osvojenog vrha okliznuo na ledu i survao u dubinu; alpinist Veljko Šušak podlegao je ozljedama, a Kalman Žiha, teško ozlijeđen, dane je i noći proveo na snijegu i ledu pokušavajući pronaći pomoć koja je posve slučajno i stigla u vidu skupine japanskih alpinista… Bio je to početak dugotrajne i složene akcije spašavanja.

Razloge nastanka i objavljivanja ovih zapisa objašnjava sam autor: „Zapisao sam iskustvo duboko usađenog poriva za preživljavanjem prije nego što bi izblijedjela iz sjećanja, ili još gore, prije nego što bi, varljiva, poprimila naznake pretjerivanja.“

U temeljima su nastanka ove knjige dakle dva straha; onaj od zaborava i onaj od pretjerivanja. Već samim tim ona bitno odudara i od vremena u kojem je nastala i od literarne odnosno kvaziliterarneprodukcije koju to vrijeme izbacuje.

Ove je zapise moguće čitati kao čist dokument jednog pothvata, niz stvarnih činjenica i vrlo konkretnih pojedinosti iz razdoblja prije, za vrijeme i nakon nesretnog uspona na jedan himalajski vrh plus detaljan uvid u zdravstveni karton stradalnika.

Moguće ih je čitati i kao avanturistički putopis s elementima katastrofe.

Moguće ih je čitati (jer oni u mnogome to i jesu) i kao vrlo osobne zapise o preživljavanju u ekstremnim uvjetima.

Ipak, mislim da čitajući na samo jedan (ili čak sva tri) od ponuđenih načina ipak nećemo stići do onoga što nam se već samim naslovom sugerira – do posljednjeg sloja. Treba čitati i tražiti dublje.

Često sam se, čitajući o sličnim pohodima i razmišljajući o njima, pitala kakvi su to ljudi koji se odlučuju na tako nešto: avanturisti, adrenalinski ovisnici, atlete željni dokazivanja, luđaci ili prikriveni samoubojice..? Iz perspektive vlastite komocije i urođene opreznosti, da ne kažem plašljivosti, uskladištene u krhkom i neutreniranom tijelu čiji je najsmjeliji planinarski pothvat uspon na Sljeme, svaki oblik identifikacije s takvim likovima bio mi je jednostavno nemoguć. U meni su se stalno miješali osjećaj divljenja i osjećaj čuđenja… pri čemu je uvijek ostajao krajnji dojam da ja „to nešto“ zapravo ne razumijem.

Nakon ovog malog traktata o vlastitim ograničenjima za očekivati je da ću napisati kako mi je upravo knjiga Kalmana Žihe otvorila oči i pomogla mi da shvatim neshvatljivo. Nažalost, ostala sam prikraćena za takav uvid, ali su mi se neke stvari ipak razbistrile…

Razlozi naime koji tjeraju čovjeka na pothvate poput onoga opisanog u ovoj knjizi posve su osobni, neuhvatljivi regularnom optikom, vrlo duboki, teško objašnjivi, misteriozni i zapravo neprepričljivi. Neka je iskustva jednostavno nemoguće posredovati, ili drugim riječima, na svakome je od nas prtiti vlastitu stazu jer hodajući tuđom zapravo samo ponavljamo neku tuđu priču, a ne pričamo vlastitu.Saznajemo dakako mnogo, ali nikada suštinu.

„Znatiželjnik koji očekuje razrješenje nedoumica o penjanju čitanjem putopisa i slušajući razgovore onih koji su bili na vrhu, ostat će uskraćen za spoznaje do kojih se dolazi samo iskušavanjem. Pogledi s planinskih visova izazivaju u namjernicima čežnju za upoznavanjem prirode i ljudi, davnina otkuda se dolazi i daljina kamo se odlazi. Što se više odlazi u planine, jačaju tijelo i duh, ali raste i znatiželja. Odlasci postaju dulji, visine uspona sve veće, povratci teži, a potrebe za boravkom u planinama rastu, sve dok nakraju netko ne poželi da ostane zauvijek među gorskim vilama i vilenjacima.“

Tko sam, odakle sam, kamo idem i čemu se nadam?

Upravo su to pitanja, vječna koliko nerješiva,koja je postavio i autor ove knjige, upravo je odgovore na njih poželio saznati.

Do onog posljednjeg sloja, smisla svih stvari, živom čovjeku vjerojatno nije moguće doći, ali Kalman Žiha prišao mu je vrlo, vrlo blizu, svjestan da je cijena spoznaje velika, ali ipak ne pitajući za nju.

S prirodom naime nema cjenkanja, to naš autor dobro znate knjiga odiše poštovanjem prema prirodi i prihvaćanjem njezinih neumitnosti čak i onda kada je silno okrutna prema njemu jer se drznuo dirnuti u nedirnuto i otkriti ono što je trebalo ostati neotkriveno.

Nesklon pretjerivanjima i nepretenciozan u pripovijedanju autor opisuje alpinistički pohod prilikom kojega je jedan pogrešan korak/pokret doveo do pada koji će njegova kolegu stajati života, a njega višednevne agonije i dugogodišnjeg oporavka.

Čitajući te retke gotovo je moguće osjetiti fizičku bol bića koje, izranjavano, ni živo ni mrtvo, dane i noći provodi smrzavajući se u himalajskim bespućima i pokušava preživjeti, odnosno ne odustati od želje za preživljavanjem.

Dirljivo je, impresivno i zastrašujuće koliko je ljudsko biće krhko i bespomoćno, a istovremeno životinjski snažno, moćno i otporno, spremno na borbu čak i onda kad se svaka borba čini uzaludnom.

Kalman Žiha uči nas koliko smo mali i veliki istodobno, tko smo i što smo kad bivamo očišćeni od svega s čime smo se uobičajili identificirati u ljudskoj zajednicii kad doista nemamo ništa osim vlastitih izranjavanih kostiju i kože, i ono malo svijesti i zdravog razuma, a i oni na rubu da se rasprše i priklone primamljivoj blizini vječnog sna i stanju potpune, bezbrižne ravnodušnosti.

Poput nekog mitskog junaka koji prolazi sve zamislive i nezamislive nedaće ne bi li postigao svoj cilj i otkrio Tajnu i junak (ukoliko je ova riječ uopće umjesna) ovoga putopisa prolazi brojna iskušenja… Razlika je međutim u tome što zakon žanra, bilo mita bilo bajke, jamči da će junak na kraju pobijediti nedaće, a u ovome slučaju na djelu je samo zakon preživljavanja i stradalnik zna da nikakvih jamstava nema niti ih može biti.

Rijetkima je među nama dano doživjeti iskustvo poput ovoga, a samo malobrojnima pak među njima da doživljeno prenesu u kvalitetni književni tekst koji ne bi samo slabašno zaogrnuo interesantnu i nesvakidašnju temu i zadrža(va)o se na površnom senzacionalizmu,nego snagu crpio i nalazio u moći jezika, u kreaciji riječi.

Iako sâm autor „Do posljednjeg sloja“ isuviše skromno naziva samo zapisima, čak te svoje zapise i ne smatra knjigom, kao što ni sebe ne smatra književnikom, mislim da griješi. „Do posljednjeg sloja“ naime daleko, daleko nadilazi istovrsne uratke slične tematike, a dubinom uvida, lucidnim opisima i filozofskim promišljanjima premašuje i granice književnog putopisa.

Poglavlja npr. poput„ Plavog monaha“ prave su stilske minijature u kojima se stapaju priroda i čovjek, epsko i lirsko, stvarno i zamišljeno, ljudsko i božansko. U vjerojatno najtežim trenucima u svome životu, na granici između svijesti i nesvijesti, Kalman Žiha pronalazi ljepotu koja izaziva strahopoštovanje. I dolazi blizu, sasvim blizu pitanju nad svim pitanjima i odgovoru nad svim odgovorima…

Čitanje ove knjige iskustvo je koje obogaćuje i poziva nas da propitujemo mjesto svojih malih egzistencija u velikom Svemiru. Opet i opet.

„Sada znam da sveukupno iskustvo nije dostupno iskustva željnom pojedincu. Na svakome je pomiriti se skromno s iskustvom koje mu je pripalo ili gorko žaliti za nedoživljenim.“

Voljela bih živjeti u sredini koja zna prepoznati i vrednovati ljude poput Kalmana Žihe i knjige poput ove. U sredini koja manje zaboravlja, a više pamti, manje pretjeruje, a više pomno bilježi. U sredini koja cijeni hrabrost, fizičku snagu, emocionalnu stabilnost i intelektualnu moć.

I više od svega prirodu kojoj ima zahvaliti na rečenim darovima.

I koje je, na kraju krajeva, jedinstven i neodvojiv dio, ali to često zaboravlja.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s